Mala škola vakcinacije 10 – Svijet bez vakcina 2

U desetoj, ujedno i posljednjoj epizodi škole aktivne imunizacije, dovršićemo temu epidemiologije zaraznih bolesti i analizu svijeta bez vakcinacije, koju smo započeli u prošloj epizodi.

Rubeola je blaga osipna bolest koja se prenosi respiratornim putem. Umjereno je zarazna pa jedan bolesnik u prosjeku zarazi 4-5 drugih osoba u nevakcinisanoj populaciji. Glavna klinička karakteristika bolesti je visok procenat asimptomatskih slučajeva – preko polovine svih oboljelih nema nikakve simptome. Čak i kod formi sa ispoljenom kliničkom slikom, bolest je obično blaga, sa lako povišenom tjelesnom temperaturom i blagim osipom po koži. Doduše, kod adolescenata i odraslih, moguće su komplikacije kao što je upala zglobova ili smanjenje broja trombocita, dok je encefalitis rijedak (oko 1 na 6000 oboljelih odraslih). Ipak, ono što rubeolu čini pogubnom nije njen uticaj na djecu i odrasle, već na plod u materici. Žene koje se zaraze rubeolom u prvih tri mjeseca trudnoće (bez obzira da li je bolest prošla bez simptoma ili ne), u 85 odsto slučajeva rađaju djecu sa kongenitalnim rubeola sindromom, čije su najčešće manifestacije gluvoća, oštećenje očiju i urođene srčane mane, mada su moguća i oštećenja mozga sa mentalnom retardacijom, oštećenje jetre i koštane srži. U vrijeme prije uvođenja vakcinacije, rubeola je bila uobičajeno oboljenje, a godišnje se u svijetu bilježilo više hiljada slučajeva kongenitalnog rubeola sindroma. Tako je na primjer tokom svjetske epidemije od 1962. do 1965. godine, samo u SAD-u zabilježeno oko 12,5 miliona slučajeva rubeole, što je dovelo do 20 000 slučajeva kongenitalnog rubeola sindroma i 12 000 mrtvorođene novorođenčadi. Uvođenje vakcinacije 1969. godine, dovelo je do dramatičnog pada oboljevanja kao što se može vidjeti na sledećem grafikonu:

S obzirom da se vakcinacija protiv rubeole sprovodi u okviru kombinovane MMR vakcine koja je namjenjena i sprečavanju malih boginja, napori da se iskorijene male boginje, trebalo bi da u relativno bliskoj budućnosti dovedu i do iskorijenjivanja rubeole a samim time i kongenitalnog rubeola sindroma.

Zauške su virusna infektivna bolest koja se prenosi respiratornim putem. Virus je umjereno zarazan, tako da svaki oboljeli, u nevakcinisanoj populaciji zarazi još 4 do 7 osoba. Bolest se rijetko završava smrću, mada ima različite komplikacije. Najčešća je upala testisa koja se javlja u oko polovine oboljelih muškaraca, i koja u 50 odsto zahvaćenih dovodi do atrofije testisa. Srećom, obično je jednostrana, pa najčešće ne dovodi do steriliteta, ali kada je obostrana, sterilitet je redovna posljedica. Meningitis je veoma čest (javlja kod 15% oboljelih), dok je encefalitis rijedak (oko 1 slučaj na 5000 oboljelih). Oko 5% bolesnika dobije zapaljenje pankreasa. Trajno oštećenje slušnog živca, nekad sa potpunim gubitkom sluha, je srećom rijetko (oko 1 na 20 000 oboljelih). Ipak, u vrijeme prije uvođenja vakcine, kada se broj oboljelih u svijetu godišnje mjerio stotinama hiljada, broj bolesnika sa trajnim posljedicama kao što je gluvoća ili sterilitet, nije bio zanemarljiv. Uvođenje vakcinacije je dovelo do naglog pada broja oboljelih:

Zauške nisu toliko pogubna bolest da bi bile prioritet za eradikaciju, ali se može očekivati i njihovo iskorijenjivanje, u okviru napora ka iskorijenjivanju morbila MMR vakcinacijom.

Hemofilus influence tip b je prije uvođenja vakcinacije bio najčešći uzročnik invazivne bakterijske bolesti kod djece mlađe od 5 godina, a dvije trećine oboljele djece je bilo mlađe od 18 mjeseci. U pitanju je bakterija koja naseljava sluzokožu nosa i ždrijela i u vrijeme prije uvođenja imunizacije, od 0,5 do 3% zdrave djece je bilo izvor infekcije (asimptomatsko kliconoštvo koje može da traje sedmicama a nekad i mjesecima). U to vrijeme, oko 0,5% sve djece mlađe od 5 godina je dobijalo invazivnu bolest izazvanu ovom bakterijom, odnosno upalu pluća, sinusa, zglobova, epiglotitis, sepsu, ali prije svega gnojni meningitis (50-60% oboljelih dobije upravo meningitis). Vidimo da procenti zahvaćene djece ovdje nisu ni približno tako visoki kao kod drugih respiratornih infekcija (npr. nekada je od malih boginja i velikog kašlja oboljevalo praktično 100% djece do navršenog 18-og rođendana). Međutim, ono što ovu bolest čini pogubnom jeste visoka smrtnost i teške posljedice koje ostavlja. Neliječeni hemofilusni meningitis je gotovo uvijek smrtonosan, dok je danas i pored najmodernije terapije smrtnost kod liječene djece oko 5%, a oko 30% preživjelih ima trajne neurološke posljedice, od čega je najčešća gluvoća. Koliki je uticaj vakcinacije na sprečavanje širenja ove teške bolesti pokazuju npr. podaci iz SAD-a gdje je prije uvođenja Hib vakcine, svake godine oko 20 000 djece mlađe od 5 godina oboljevalo od invazivne hemofilusne bolesti, od čega bi 1000 umrlo. Uvođenje imunizacije je dovelo do drastičnog smanjenja oboljevanja od ove bolesti, tako da je tokom čitave 2013. godine zabilježeno manje od 40 slučajeva. Na ovom primjeru još jednom možemo vidjeti besmislenost tvrdnji antivakcinalista da su sve ove bolesti nestale iz našeg okruženja zbog dobre higijene i poboljšanja uslova življenja. Iako smo tada vozili Zastavu 101 ili Golf 1 i nismo imali pametne telefone, podjetiću da smo 80-ih godina prošlog vijeka (ko se ne sjeća neka pita roditelje) već živjeli u jednom savršeno modernom svijetu, sa tekućom vodom i kanalizacijom, odnosno sa svim standardima higijene koji važe i danas, a učestalost hemofilusne infekcije nije počela da pada sve do uvođenja vakcinacije:

Međutim, budući da Hib vakcinacija nije još uvijek dostupna u svim zemljama, procjenjuje se da širom svijeta godišnje oko 100 000 djece umre od invazivne hemofilusne bolesti. Ovo pokazuje da smo još veoma daleko od globalnog iskorijenjivanja hemofilusa, a pitanje je da li će ono biti i moguće s obzirom na postojanje asimptomatskog kliconoštva za ovu bakteriju, tako da je uporna vakcinacija jedini način da zaštitimo najosjetljivije članove našeg društva.

Jedna od najstrašnijih noćnih mora svih roditelja, u prošlosti je bila dječja paraliza (poliomijelitis). Virus poliomijelitisa spada u grupu enterovirusa. Infekcije enterovirusima daju veoma širok spektar kliničkih manifestacija – samo povišena temperatura bez drugih simptoma; temperatura sa prolivom; upala ždrijela sa aftama; bolest šaka, stopala i usta; povišena temperatura sa različitim tipovima osipa po koži; konjunktivitis; meningitis… Do sada je identifikovan 71 serotip enterovirusa i od tipa virusa zavisi kakvu vrstu bolesti će izazvati (mada isti tip često izaziva različite kliničke manifestacije kod različitih osoba). Enterovirusi se dijele na polioviruse i non-polio enteroviruse. Poliovirusi su najznačajniji zbog toga što uzrokuju infekciju motornih regiona kičmene moždine odnosno paralitički poliomijelitis (dječja paraliza). Postoje tri serotipa poliovirusa (označeni brojevima 1, 2 i 3). Imunitet nakon vakcinacije ili infekcije traje čitavog života, međutim, imunitet na jedan tip virusa ne daje zaštitu od ostalih serotipova.
Virusi dječje paralize se prenose kao i drugi enterovirusi, kapljičnim putem i tzv. fekalno-oralnim putem, odnosno rukama, predmetima i hranom kontaminiranim virusima. Bolesnik viruse izbacuje kapljičnim putem nekoliko sedmica, a stolicom čak nekoliko mjeseci. Jedna od najvažnijih karakteristika infekcije poliovirusima jeste činjenica da u oko 75% slučajeva bolest prolazi asimptomatski, odnosno virus se u inficiranoj osobi razmnožava i dalje širi stolicom i respiratornim putem, a da pri tome ne daje nikakve simptome. Takve osobe su, potpuno nesvjesno, najvažniji izvor infekcije za svoju okolinu. Nešto preko 24% inficiranih ima simptome tzv. male bolesti (povišena temperatura, glavobolja, bol u grlu, proliv), dok tek između 0,5% i 1% bolesnika ima paralitički oblik bolesti. Ovakvo ponašanje poliovirusa obesmišljava izjave određenih pojedinaca, koji praveći se pametni u svom neznanju kažu: „Šta me briga, neću da vakcinišem dijete dok se bolest ne pojavi, pa ako počne epidemija, onda ću da ga vakcinišem,“ Neznanje čini da hrabrost postane ludost, jer je dječja paraliza bolest koja će vam se prišunjati tako da niste ni svjesni da je u vašoj okolini ima, sve dok ne bude kasno.

Srećom, od polovine 20-og vijeka raspolažemo veoma moćnim oružjem protiv poliomijelitisa, a to je vakcina. Do uvođenja vakcinacije, poliovirus je uzrokovao više stotina hiljada slučajeva paralitičkog poliomijelitisa godišnje, sa desetinama hiljada umrlih (smrtnost paralitičkog oblika bolesti je i danas između 5 i 10%) i stotinama hiljada obogaljenih svake godine. Kako to izgleda na primjeru Sjedinjenih Američkih Država pokazuje ovaj grafik, gdje se vidi smanjenje broja oboljelih nakon uvođenja vakcinacije:

i ovaj koji pokazuje smanjenje broja umrlih:

Kakva je situacija bila u Jugoslaviji možemo vidjeti ovdje (u pitanju je statistička analiza učestalosti dječje paralize u svijetu 1953. godine; za podatke o Jugoslaviji pogledajte stranice 614, 615, 634, 635): Polio in 1953 (pdf). Kao što vidimo, te godine su prijavljena 603 slučaja poliomijelitisa, a 25 se završilo smrtno. 1960. godine, posljednje godine bez vakcinacije u Jugoslaviji, zabilježeno je 1680 slučajeva poliomijelitisa, a 94 su se završila smrću. Već sledeće godine, broj oboljelih sa smanjio za preko 90%, jer je prijavljeno tek nešto preko 100 slučajeva tokom cijele godine. Uticaj koji je vakcinacija imala na učestalost oboljevanja od dječje paralize, još se bolje može sagledati kada poliomijelitis uporedimo sa drugim infekcijama (navedenim ranije) izazvanim non-polio enterovirusima, koji se prenose na isti način kao i poliovirus. Prema podacima Američkog centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), u SAD-u, u današnje vrijeme, godišnje od infekcija izazvanih enterovirusima oboli između 10 i 15 miliona ljudi (detaljnije na Outbreaks of Various Non-Polio Enteroviruses (CDC)) dok je posljednji slučaj dječje paralize u Sjedinjenim Državama registrovan 1986. godine. Ove činjenice u potpunosti opovrgavaju tvrdnje antivakcinalista da vakcine uopšte ne preveniraju bolesti, već da je smanjenje učestalosti oboljevanja posljedica poboljšanja uslova života tokom 20-og vijeka. Da je to zaista posljedica bolje higijene, onda bi se i učestalost non-polio enterovirusnih infekcija (koje se, ponavljam, prenose na identičan način kao i poliovirusi) u drugoj polovini 20-og i početkom 21. vijeka u jednakoj mjeri smanjila kao i učestalost dječje paralize, a svjedoci smo da to ni približno nije tako. Da podsjetim, u godini uvođenja vakcinacije u (1955.) u SAD-u je registrovano 28 985 slučajeva paralitičkog poliomijelitisa, a od 1986. godine ni jedan jedini, a od infekcija izazvanim non-polio enterovirusima i danas godišnje oboli 10-15 miliona ljudi samo u SAD-u.

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) je 1988. godine pokrenula inicijativu za globalnu eradikaciju dječje paralize, što je dovelo do drastičnog smanjenja broja slučajeva, od 350 000 oboljelih u 125 endemskih država 1988. do samo 37 registrovanih slučajeva 2016. u tri endemske zemlje (Pakistan, Avganistan i Nigerija). Štaviše, poliovirus tipa 2 je praktično već iskorijenjen (posljednji slučaj uzrokovan ovim tipom je registrovan 1999. godine), a vjerovatno je iskorijenjen i tip 3, budući da je posljednji bolesnik obolio zbog infekcije ovim tipom virusa registrovan 11. novembra 2012. Od tada, svi preostali slučajevi poliomijelitisa u svijetu uzrokovani su isključivo virusom tipa 1. Nažalost, napori da se vakcinacijom iskorijeni ova opaka bolest, često nailaze na nerazumijevanje pa i aktivan otpor. Tako je npr. zbog glasina da vakcina izaziva sterilitet kod djevojčica, Nigerija u avgustu 2003. godine obustavila vakcinaciju, što je rezultirao povećanjem broja oboljelih kako u toj državi, tako i u 12 susjednih zemalja, a kao krajnji rezultat, tokom naredne tri godine oko 1500 djece je ostalo trajno paralizovano. Slična situacija se dogodila u Pakistanu i Avganistanu, gdje su talibani objalili fatvu protiv polio vakcinacije, tvrdeći da Amerikanci koriste vakcinu da bi sterilisali lokalno stanovništvo. Nažalost, iako smo duboko zagazili u 21. vijek, svjedoci smo da na mnogim mjestima neznanje i dalje caruje, a znamo da neznanje hrani strah. Na neznanju i strahu se upravo i zasniva djelovanje antivakcinalnih pokreta. Ako uspijemo da prevaziđemo prepreku koju predstavljaju antivakcinalna udruženja, za nekoliko godina bismo mogli biti svjedoci istorijskog događaja – iskorijenjivanja dječje paralize. Ako svojoj djeci i unučadima uspijemo da ostavimo svijet bez poliomijelitisa, to će biti zaostavština sa kojom malo koja može da se poredi.

Jedina bolest protiv koje se sprovodi vakcinacija, a koja nije zarazna (odnosno ne prenosi se sa čovjeka na čovjeka) jeste tetanus. Bacil tetanusa je normalan stanovnik digestivnog trakta domaćih životinja. U pitanju je anaerobni bacil, što znači da mu je za rast i razmonžavanje potrebna sredina bez kiseonika. Ove dvije činjenice često dovode ljude u zabludu da se ovaj bacil može naći samo na selu i to samo u dubini zemlje pošto ne podnosi kiseonik. To nažalost uopšte nije tačno, zato što se u spoljašnjim uslovima bacili tetanusa pretvaraju u spore koje su otporne na kiseonik, hlađenje i sušenje i mogu opstati u spoljašnjoj sredini i čitavih 20 godina. Zbog toga spora tetanusa ima svuda, na selu, u gradu, na putevima, u parkovima, pa čak i u kućama, što znači da smo riziku da obolimo izloženi gotovo nakon svake otvorene povrede. Uvođenje vakcinacije je dovelo do drastičnog smanjenja broja oboljelih, što se može vidjeti na ovom američkom grafikonu:

U vrijeme prije uvođenja imunizacije, tetanus je bio posebno poguban za vojnike i smatra se da je tada svaki 500. vojnik oboljevao od tetanusa, a gotovo svi oboljeli su umirali. Američka vojska je tokom Drugog svjetskog rata vakcinisala sve svoje vojnike i od oko 3 miliona ranjenih, samo 12 vojnika je dobilo tetanus. Budući da je bacil tetanusa redovni stanovnik digestivnog trakta životinja, a povremeno i čovjeka, za sada ne postoji mogućnost eradikacije, tako da će vakcinacija još dugo biti naše jedino pravo oružje u borbi sa ovom teškom bolešću.

Kao što sam napisao u uvodnoj epizodi ove škole, treba da smo zahvalni što živimo u 21. vijeku i da na najbolji način iskoristimo sve što nam napredak nauke i tehnologije donosi. Kvalitet života koji živimo, očekivani životni vijek i činjenica da da nam djeca odrastaju zdravo, u potpunosti pobijaju tvrdnje antivakcinalnog pokreta da su vakcine “produkt farmakomafije namjenjen uništavanju stanovništva Planete Zemlje”. Da je stvarno tako, ne bi se očekivani životni vijek samo u toku 20-og vijeka gotovo udvostručio, već bi smo naprotiv, sa razvojem farmaceutske industrije od sredine 20-og vijeka, bili svjedoci smanjenja očekivanog trajanja života. Mnogo detalja o očekivanom životnom vijeku sa interaktivnim graficima i mapama možete naći na sledećem sajtu: Life Expectancy – Our World In Data, dok je ovdje lijepa interaktivna mapa SZO: WHO | Life expectancy at birth. U 18. i 19. vijeku, samo 50 do 60% djece bi doživjelo 18. rođendan, dok je globalna dječja smrtnost danas 4,3% (najviše zbog smrtnosti u siromašnim zemljama svijeta, dok je u razvijenim zemljama manja od 1%) . Koga to bliže zanima, na sledećem linku može naći detaljnu obradu ove teme: Child Mortality – Our World In Data. Sve ove činjenice nepobitno govore protiv tvrdnje da su nam djeca zbog vakcinacije danas bolesnija nego nekad.

U bliskoj vezi sa prethodnom temom je i teza da su vakcine proizvod farmaceutske industrije, dizajniran namjenski da oslabi imunski sistem primaoca i omogući pojavu raznoraznih bolesti koje su ranije “bile nepoznate” i tako stvori nove bolesnike na kojima će farmaceutska industrija zarađivati. Činjenica je da su kardiovaskularne bolesti, dijabetes tip 2 i maligne bolesti u porastu, ali to svakako nije zato što se vakcinišemo. Maligniteta ima više nego ranije zbog toga što se živi duže nego ranije. Kad pogledamo statističke podatke, vidimo da su maligni tumori prije svega bolest srednjeg i starijeg životnog doba:

Tri četvrtine svih tumora se dijagnostikuje kod osoba starijih od 60 godina, a čak 36% (više od trećine) svih novodijagnostikovanih pacijenata čine osobe starije od 75 godina. U prošlosti, ljudi su umirali od infekcija u djetinjstvu i ranoj mladosti i jednostavno nisu živjeli dovoljno dugo da obole od raka. Ovo je posljedica ćinjenice da maligniteti nastaju zbog postepene akumulacije oštećenja na DNK u ćelijama, koja nastaju tokom više decenija, zbog čega se i javljaju u starijem životnom dobu. Takođe su potpuno netačne tvrdnje da su maligni tumori isključivi proizvod modernog doba i da ih do prije 100 godina nije ni bilo. Doduše, maligniteti jesu u porastu, ali osim u dužem životu, razlog za to treba tražiti u modernom načinu života (zagađenje vazduha, vode, industrijska hrana, konzumiranje alkohola, pušenje, nedovoljna fizička aktivnost), ali to ne negira činjenicu da je rak bolest stara koliko i ljudska vrsta, pa i starija. Sledeći link vodi ka tekstu koji prenosi rezultate istraživanja kojim je pronađena kost ljudskog predaka (vrste Paranthropus robustus ili Homo ergaster), stara 1,7 miliona godina, a na kojoj se mogu vidjeti znaci osteosarkoma – malignog tumora kostiju: South African Fossils Reveal Earliest Hominin Evidence of Cancer. Sledeći link vodi ka tekstu o fosilnim ostacima čovjeka koji je prije 4500 godina živio u Sibiru i koji je umro u dobi od 35 do 45 godina. Na njegovim kostima su nađeni tragovi metastatskog tumora, vjerovatno karcinoma pluća: Scientists find ancient case of human cancer in man who died 4,500 years ago. Što se tiče dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti, razlog za njihov porast leži takođe u modernom načinu života. Gojaznost, konzumiranje hrane i napitaka bogatih rafinisanim šećerima, pušenje, konzumiranje alkohola, nedovoljno fizičke aktivnosti, sve su to karakteristike modernog života koje su ujedno i faktori rizika za dijabetes i bolesti srca i krvnih sudova. Nije nam potrebna nikakva farmaceutska industrija ni njeni proizvodi da bismo oboljevali i umirali od ovih bolesti, dovoljno je samo da nastavimo da živimo ovako, kako u prosjeku moderni čovjek živi.

Sada, na samom završetku ove škole, razmotrićemo dva suprotstavljena scenarija za budućnost. Pesimistični scenario podrazumjeva pobjedu antivakcinalnih pokreta i napuštanje vakcinacije pošto su „bolesti protiv kojih vakcinišemo djecu iskorijenjene zahvaljujući dobroj higijeni i boljim uslovima života“ a “vakcine su ubile više ljudi nego svi svjetski ratovi zajedno”. Za manje od 10 godina, vratili bismo se unazad najmanje jedan vijek, s tom razlikom što je 1900. godine u svijetu živjelo 1,9 milijardi ljudi, a danas nas ima preko 7 milijardi. U ovim uslovima GODIŠNJE bismo imali desetine miliona oboljelih od malih boginja i velikog kašlja, sa desetinama (pa i stotinama) hiljada umrlih, stotine hiljada, ako ne i milione slučajeva difterije sa hiljadama smrtnih slučajeva, desetine do stotine hiljada beba rođenih sa oštećenjima zbog rubeole i stotinama hiljada slučajeva tetanusa i hemofilusnog meningitisa. Pritom će učestalost kardiovaskularnih bolesti, maligniteta i dijabetesa ostati nepromijenjena, jer ova oboljenja svakako nisu uzrokovana vakcinacijom (odnosno možda će malo pasti jer ćemo više umirati u mlađem životnom dobu od zaraznih bolesti, ali to nam i nije neka utjeha).

Optimistični, a vjerujem i jedini mogući scenario, podrazumjeva da nastavimo da sprovodimo vakcinaciju i da za deset godina živimo u svijetu bez dječje paralize, malih boginja, rubeole i zaušaka (naravno tek kada te bolesti jednom za svagda iskorijenimo, u roku od narednih nekoliko godina prestaće i potreba za MMR i polio vakcinom). Trajno visok obuhvat vakcinacije protiv ostalih bolesti, kao što su difterija, tetanus, veliki kašalj, hemofilus i sl. učiniće da ove bolesti budu eliminisane iz našeg okruženja. Ako pobijedimo iracionalne strahove na kojima se temelji djelovanje antivakcinalnih pokreta i ustrajemo u borbi protiv zaraznih bolesti vakcinacijom, imaćemo beskrajnu zahvalnost budućih generacija, koje neće morati da dožive strašno iskustvo smrti djeteta zbog zarazne bolesti. Mi smo ljudi 21. vijeka i tako treba i da živimo.

Dragi roditelji, nadam se da je ova škola na pravi način odgovorila na vaše dileme o imunizaciji i da ste sada, naoružani novim znanjem, spremni da baz straha vakcinišete svoju djecu i tako ih zaštitite od opasnih zaraznih bolesti.

Podelite ovo:

Dr Jovan Raičević

doktor medicine, specijalista pedijatrije

You May Also Like

error: Content is protected !!