Mala škola vakcinacije 1 – istorija vakcinacije

Život u 21. vijeku donio nam je komfor i sigurnost koji ni jedna generacija Homo sapiensa do nas nije imala priliku da iskusi. Uživamo u blagodetima koje nam je donio naučni i tehnološki razvoj, živimo u toplim, izolovanim kućama, pijemo čistu vodu, imamo dovoljno hrane, koristimo vozila koja mogu za manje od jednog dana da nas prevezu na drugu stranu Planete, a u džepu držimo uređaj koji može nam otvori vrata ka cjelokupnom znanju čovječanstva (iako ga većina koristi samo da razgleda tuđe fotografije na Fejsbuku, ili da uđe u dubine razloga za razvod Breda i Anđe). Najbogatiji Rimljani, ili najveći kraljevi Srednjeg vijeka, bijedno su živjeli u odnosu na najprosječnijeg građanjina imalo pristojnije države u ovom vijeku.

Jedna od najvažnijih stvari koje nas razlikuje od prethodnih generacija je činjenica da nam djeca odrastaju zdravo i što je najstrašnije iskustvo koje bilo koji roditelj može da doživi, a to je smrt djeteta, danas srećom rijetkost. Za ovo, osim izobilja hrane, čiste vode i dostupnosti antibiotika, najviše možemo da zahvalimo dobro utvrđenoj medicinskoj praksi vakcinacije djece. Prije samo 100 godina, male boginje, veliki kašalj, dječja paraliza, tuberkuloza, velike boginje, tetanus i difterija odnosili su milione dječjih života svake godine. Zahvaljujući aktivnoj imunizaciji, ove bolesti, koje su bile strah i trepet svakog roditelja, tim roditeljima su danas sasvim nepoznate, a nama, zdravstvenim radnicima koji svakog dana rade sa djecom, poznate su uglavnom samo teoretski. Nažalost, pojava antivakcinalnog pokreta prijeti da nas unazadi i da te strašne i smrtonosne bolesti ponovo uvede u našu stvarnost.

U 18. vijeku, ljekarima je već bila poznata pojava da osobe koje su preboljele kravlje boginje (blaga osipna groznica) ne oboljevaju tokom epidemije velikih boginja. Velike boginje (Variola vera) su u to vrijeme bile strašna pošast sa oko 400 000 umrlih godišnje samo u Evropi. Ali to je bilo i vrijeme briljantnih medicinskih umova, kada je razumijevanje infektivnih bolesti bilo u samom povoju. Prilično raširena medicinska praksa u to doba bila je variolizacija. Ona je podrazumjevala utrljavanje u ogrebotine na koži ekstrakta iz kožnih promjena pacijenata oboljelih od blažih oblika variole. Ljekari su očekivali da će na taj način, variolisana osoba razviti blaži oblik bolesti, ali dobiti i trajni imunitet na velike boginje. Naravno, ovaj postupak nije bio bez rizika, jer je jedan broj ljudi razvijao teški oblik variole koji je imao smrtnost od 30 do 60 odsto kod odraslih a oko 90 odsto kod djece.

Engleski doktor Edvard Džener (Edward Jenner) je prvi primijenio vakcinaciju, odnosno ubrizgavanje ekstrakta kožnih promjena pacijenata oboljelih od kravljih boginja (na latinskom vacca – krava, vaccinia – kravlje boginje) i taj postupak je nazvao vakcinacija. On je na taj način kod vakcinisanih izazivao blago oboljenje, nakon koga je, zbog sličnosti virusa vakcinije i variole, pacijent imao trajni imunitet i protiv mnogo opasnijih velikih boginja. On je to i dokazao, ubrizgavajući vakcinisanim osobama ekstrakt kožnih promjena pacijenata oboljelih od variole, pri čemu ni jedna vakcinisana osoba nije razvila bolest. Nakon njegovih briljantnih rezultata, praksa vakcinacije se brzo proširila razvijenim svijetom, a Edvard Džener, koji se s pravom može nazvati ocem aktivne imunizacije, poslužio je kao uzor drugim naučnicima da krenu sa razvojem vakcina protiv drugih smrtonosnih bolesti. Simbolično je da je upravo variola prva bolest koja je, zahvaljujući sveobuhvatnoj vakcinaciji stanovništva čitave planete Zemlje, u potpunosti iskorijenjena, čime su sačuvani životi stotina hiljada djece svake godine (1967. godine, samo deset godina prije iskorijenjivanja, variola je godišnje ubijala oko 2 miliona ljudi širom svijeta).

Podelite ovo:

Dr Jovan Raičević

doktor medicine, specijalista pedijatrije

You May Also Like