Ne vjerujte svemu što piše na internetu – opovrgavanje 10 tvrdoglavih mitova o raku

Potražite ‘rak’ i bit ćete suočeni s milijunima web stranica. A broj YouTube videa ako potražite ‘lijek za rak’ bit će također ogroman.

Problem je što je najveći broj informacija koje su pronađene u najbolju ruku neprecizne a u najgoru – opasno pogrešne. Postoji mnogo stranica o raku koje su utemeljene na dokazima, ali isto toliko, ako ne i više, koje šire mitove.

Razlikovati činjenice od fikcije može biti teško, pošto mnoge netočne informacije zvuče sasvim prihvatljivo. Ali ako se zagrebe površina i pogledaju dokazi, mnoge neprekidno ponavljane ‘istine’ se rasipaju u prašinu.

U ovom tekstu bismo željeli razotkriti 10 mitova o raku koji se neprekidno susreću. Uz pomoć dokaza, a ne retorike ili anegdota, opisat ćemo što činjenice prikupljene istraživanjima dokazuju istinitim.

 

Mit broj 1: Rak je moderna bolest, produkt civilizacije

Možda smo danas puno svjesniji raka nego u prošlosti, ali rak nije samo moderna bolest, produkt zapadne civilizacije. Rak postoji od početka postojanja naše vrste. Opisivali su ga još stari egipatski i grčki liječnici, a istraživači su pronašli simptome raka na 3000 godina starim kostima. Rak je otkriven i na kosturima dinosaurusa.

Činjenica jest da su globalne bolesti povezane s životnim stilom, poput karcinoma, u porastu, no najveći faktor rizika je starost.

Jednostavno, činjenica je da danas više ljudi živi dovoljno dugo da razvije rak, zahvaljujući našoj uspješnoj borbi sa zaraznim bolestima i ostalim nekadašnjim razlozima umiranja, poput pothranjenosti. Potpuno je normalno da se tokom starenja akumuliraju oštećenja DNK u našim stanicama, a takva oštećenja na kraju mogu dovesti do razvoja raka.

Osim toga, danas smo u stanju dijagnosticirati karcinome mnogo točnije, zahvaljujući napretku u preventivnim pregledima te radiološkim i patološkim pretragama.

Činjenica jest da način života, prehrana i drugi faktori, poput kvalitete zraka imaju veliki utjecaj na razinu rizika – u Velikoj Britaniji je pušenje uzrok četvrtine svih smrti od raka, na primjer – ali to nije isto kao kad kažemo da je rak potpuno moderna, bolest, produkt naše civilizacije. Puno je prirodnih uzroka raka – na primjer, jedan od šest je uzrokovan virusima i bakterijama.

 

Mit broj 2: Super-hrana sprečava razvoj raka

Borovnice, cikla, brokule, češnjak, zeleni čaj… lista se nastavlja. Unatoč tisućama sajtova koji tvrde suprotno, ne postoji super-hrana. To je marketinški termin koji se koristi da se prodaju proizvodi za koje ne postoje znanstveno utemeljene činjenice nekakve posebnosti ovih namirnica.

To ne znači da ne treba paziti na prehranu. Neke su namirnice zdravije od drugih. Borovnice ili šalica zelenog čaja mogu bez daljnjeg biti dio zdrave, uravnotežene prehrane. Odlična je odluka jesti više voća i povrća, raznovrsnost je pritom također od dobra, ali koje vrste jedemo nema nikakve veze.
Naša su tijela složena, no i karcinomi su isto, pa je previše pojednostavljeno tvrditi da bi bilo koja namirnica, sama po sebi, mogla imati odlučujući utjecaj na mogućnost razvoja karcinoma.

Možete pogledati i postove u znanstvenim dokazima o antioksidansima i raku – prvi, drugi i treći dio.

Neprekidno prikupljanje dokaza tokom nekoliko decenija ukazuje na jednostavnu, ali medijima ne previše interesantnu činjenicu da su najbolji način smanjivanja rizika od raka – dugoročne zdrave navike kao što su: nepušenje, fizička aktivnost, ispravna težina i smanjenje unosa alkohola.

Više o lečenju raka ishranom pročitajte ovde: Sumnjive dijete za lečenje raka

 

Mit broj 3: Kisela prehrana uzrokuje rak

Neki mitovi o raku su nevjerojatno uporni, bez obzira što su u kontradikciji s osnovama biologije. Jedna od takvih ideja je da ‘pretjerano kisela’ prehrana uzrokuje ‘pretjeranu kiselost’ krvi, što povećava rizik za razvoj raka. Odgovor koji se nudi je ‘povećajte unos zdravije „alkalne“ hrane, kao što su zeleno povrće i voće (uključujući, paradoksalno, i limun)’.

Ovo je sa stanovišta biologije totalno glupost. Istina, stanice raka ne mogu preživjeti u previše alkalnoj sredini, no to ne može ni niti jedna druga stanica našeg tijela.

Krv je normalno lagano alkalna. Bubrezi održavaju razinu alkalnosti u vrlo uskom rasponu. Kiselost krvi se ne može promijeniti za bilo koji smisleni period vremena takošto nešto jedemo, a svaki višak kiseline ili baze se jednostavno uklanja putem urina.

U cilju održavanja ispravnog balansa unutar tijela, urin može biti različitog pH, ovisno o tome što se jede (objašnjeno u detalje u ovom postu). To se može testirati provjerom pH urina nakon konzumiranja različite hrane. Takvo testiranje je temelj za pogrešno vjerovanje da prehranom tijelo možemo „učiniti alkalnim.”. Ali, jedino što smo promijenili jest kiselost urina i svi koji tvrde drugačije jednostavno ne razumiju funkcioniranje tijela.

Premda je prehrana bogata zelenim povrćem sigurno zdrava, to nije zbog ikakvog efekta na kiselost ili alkalnost tijela.

Postoji fiziološko stanje koje se naziva acidoza, a događa se u slučaju kad bubrezi i pluća ne mogu održavati uravnotežen pH tijela. Najčešće je rezultat ozbiljnih bolesti ili trovanja i može biti opasna po život, ali nema nikakve veze s pretjerano kiselom hranom.

Poznato je da neposredno okruženje stanica raka (mikro-okruženje) može postati kiselo. Razlog je u različitim načinima kako tumori stvaraju energiju i koriste kisik, u odnosu na zdrava tkiva. Istraživači se trude shvatiti kako se ovo dešava u cilju da razviju uspješnija sredstva za borbu protiv raka.
Dakle, nema kvalitetnih dokaza koji bi dokazali da prehrambene navike mijenjaju pH cijeloga tijela ili da imaju utjecaj na rak.

 

Mit broj 4: Rak voli slatko

Još jedna ideja na koju se često nailazi jest ona da šećer ‘hrani stanice raka’, sugerirajući isključivanje šećera iz prehrane oboljelih. Ovo smatramo nekorisnom simplifikacijom veoma kompleksnog područja koje tek počinjemo shvaćati.

‘Šećer’ je sveobuhvatna riječ. Odnosi se na cijelu skupinu molekula, uključujući jednostavne šećere iz biljaka, glukozu i fruktozu. Bijeli konzumni šećer je naziva saharoza i sastavljen je od molekula glukoze i fruktoze. Svi šećeri su ugljikohidrati – molekule sastavljene od atoma ugljika, vodika i kisika.

Ugljikohidrati – bili oni iz keksa ili iz mrkve – razlažu se u našem probavnom sustavu do glukoze i fruktoze, koji se zatim apsorbiraju u krvotok da bi nam pružili energiju za život.

Sve naše stanice, bilo kancerozne ili ne, koriste glukozu za energiju. Obzirom na rast brži od normalnih, stanice raka imaju visoke zahtjeve za ovim gorivom. Uz to, postoje dokazi da ove stanice koriste glukozu na drugačiji način od zdravih. Istraživači se trude shvatiti razlike u korištenju energije stanica raka u odnosu na zdrave stanice i naći način da se iskoriste za razvoj boljih lijekova (uključujući interesantni, ali daleko od provjerenog DCA).

No, sve to ne znači da šećer iz slatkiša i ostale zaslađene hrane nešto posebno hrani stanice raka u odnosu na bilo koji drugi tip ugljikohidrata. Naše tijelo ne može birati koja će stanica dobiti koje gorivo. Ono uglavnom konvertira sve ugljikohidrate koje pojedemo u glukozu, fruktozu i druge jednostavne šećere, a zatim se oni raznose po tijelu gdje ih preuzimaju tkiva kad trebaju energiju.

I dok je ograničavanje unosa zaslađene hrane, kao dijela zdravih prehrambenih navika i sprečavanja debljanja, mudra odluka, to je potpuno različito od tvrdnje da slatka hrana hrani upravo stanice raka.

I jedan i drugi mit, i onaj o ‘kiseloj prehrani’ i ovaj da ‘šećer hrani rak’ iskrivljuju razuman savjet o prehrani – naravno da nitko ne tvrdi da zdrava prehrana nema nikakve veze kad je karcinom u pitanju. Na ovim se stranicama može pročitati i o znanstvenim dokazima veze prehrane i karcinoma.

Ali, savjeti o prehrani moraju biti bazirani na nutricionističkim i znanstvenim činjenicama. Kad se o tome govori, istraživanja pokazuju da i dalje vrijede isti dosadni savjeti o zdravoj prehrani. Voće, povrće, vlakna, bijelo meso i riba su dobri. Previše masnoća, soli, šećera, crvenog ili procesiranog mesa i alkohola – ne baš.

Također, u postu, “Što treba jesti za vrijeme tretmana karcinoma“, mogu se pronaći linkovi na dokazane savjete. A ovaj post, sa sajta Junkfood Science blog, detaljnije istražuje znanost iza šećera i karcinoma.

 

Mit broj 5: Rak je gljivica – a soda bikarbona je lijek

Ova ‘teorija’ ima korijen u ne vrlo vjerodostojnom promatranju da je ‘rak uvijek bijel’. Jedan očigledan problem s ovom idejom – osim one što stanice raka definitivno nisu gljivične – jest da stanice raka nisu uvijek bijele. Kao što može reći svaki patolog ili kirurg, neki tumori jesu bijeli, ali neki nisu.

Propagatori ove ‘teorije’ smatraju da rak uzrokuje infekcija gljivicom roda kandida, a da su tumori u stvari pokušaji tijela da se zaštiti od takve infekcije. No, nema nikakvih dokaza koji bi pokazali da je to točno (a, s druge strane, gomila dokaza – koje znamo još od najmanje 1902.– da sve počinje greškama u našim vlastitim stanicama).

Nadalje, i mnogo potpuno zdravih ljudi može biti zaraženo kandidom – ona je dio potpuno normalnog skupa mikroba koji žive u (i na) svima nama. Ukoliko je naš imuni sistem u redu, kandida je pod kontrolom, ali zaraza može postati puno ozbiljnija kod ljudi kompromitiranog imunog sistema, npr. Kod HIV pozitivnih.

Jedno ‘jednostavno rješenje’ je injektirati tumore sodom bikarbonom. No, ovakav tretman se ne koristi niti za dokazane gljivične infekcije, a kamo li za karcinom. Upravo suprotno, postoje dobri dokazi da visoke doze sode bikarbone mogu završiti s ozbiljnim, čak i smrtonosnim, posljedicama.

Neke studije sugeriraju da soda bikarbona može utjecati na karcinome transplantirane u miševe ili na stanice uzgojene u laboratoriju, neutralizacijom kiselosti u mikro-okruženju neposredno uz tumor. Istraživači u SAD provode malo kliničko istraživanje istražujući može li soda bikarbona u kapsulama pomoći u smanjenju boli zbog raka, te da pronađu maksimalnu prihvatljivu dozu, a ne testiranja ima li ikakvih utjecaja na tumore.

Koliko se zna, nema objavljenih kliničkih istraživanja o sodi bikarboni kao uspešnom lijeku za karcinom.

Treba naglasiti da nije jasno može li se uopće pacijentu dati tolike doze sode bikarbone da bi se postigao bilo kakav smisleni efekt na stanice raka i da je to jedna od stvari koju istraživači ispituju.

Obzirom da se tijelo snažno odupire pokušajima promjene pH, najčešće uklanjanjem sode bikarbone kroz bubrege, postoji rizik da bi doze koje su dovoljno visoke da promjene pH oko tumora mogle izazvati ozbiljno stanje koje se zove alkaloza.

Jedna procjena sugerira da bi doza od oko 12 grama na dan (bazirano na težini odrasle osobe od 65 kg) bila u stanju neutralizirati kiselinu oko tumora veličine samo 1 kubični milimetar. No, doze više od 30 grama na dan bi najvjerojatnije dovele do ozbiljnih zdravstvenih problema. Matematika je jasna.

Ovaj tekst dobro obrađuje temu: Soda bikarbona ne leči rak

 

Mit broj 6: Postoji čarobni lijek za rak…

Od kanabisa do klizmi kavom, internet je preplavljen filmićima i osobnim svjedočenjima o ‘prirodnim’‘čarobnim’ lijekovima za rak.

No, izuzetne tvrdnje traže i izuzetne dokaze –YouTube filmovi i Facebook postovi nisu stvarni znanstveni dokaz i nisu baš iste kvalitete kao kvalitetni, nezavisno provjereni dokazi.

U mnogim je slučajevima nemoguće reći je li pacijent, predstavljen u takvim anegdotalnim slučajevima, bio ‘izliječen’ bilo kojim određenim alternativnim tretmanom ili ne. Ne zna se ništa o njihovoj medicinskoj dijagnozi, stupnju bolesti ili prognozi, pa čak niti jesu li uopće imali karcinom. Na primjer, ne zna se koje su druge tretmane imali ranije.

Serviraju se samo uspješne priče –a što je s ljudima koji su probali neki od tretmana i nisu preživjeli? Mrtva usta ne govore i često ljudi koji izlaze s jakim tvrdnjama o ‘čudesnim’ izlječenjima izaberu samo svoje najbolje slučajeve, bez šire slike.
Ovo potvrđuje važnost objavljivanja podataka iz nezavisno provjerenih, znanstveno rigoroznih laboratorijskih i kliničkih istraživanja, i to prvenstveno iz razloga što provođenje pravih kliničkih studija omogućava istraživačima dokazivanje sigurnosti i efikasnosti perspektivnog tretmana karcinoma, a također i zato jer objavljivanje podataka omogućava doktorima u cijelom svijetu da sami procijene terapiju i koriste je za dobrobit svojih pacijenata.

To je standardna procedura koje se trebaju držati sve terapije karcinoma.

To ne znači da prirodni svijet nije izvor potencijalnih lijekova, od aspirina (kora vrbe) do penicilina (plijesan). Na primjer, lijek za tumore taxol je prvobitno izdvojen iz kore i iglica pacifičke tise. Ali to je jako daleko od tvrdnje da bi trebalo žvakati koru stabla u cilju izlječenja tumora. Taxol je efikasna terapija zato što je aktivna supstanca pročišćena i testirana u kliničkim studijama, tako da znamo da je sigurna i efikasna, kao što se znaju i potrebne doze.
Prirodno je da oboljeli od karcinoma žele nadvladati bolest na bilo koji način, kao što je i razumljivo da će prevrnuti brda i doline tražeći potencijalni lijek. Naš je savjet –čuvajte se svega na čemu piše ‘čudesni lijek’ , posebno ako vam se nudi na prodaju.

Wikipedia ima ovaj izvrstan popis neefikasnih tretmana za karcinom koji se često nude kao čudesni lijekovi. Isplati se pogledati.

Ukoliko želite više doznati o znanstvenim dokazima o kanabisu, kanabinoidima i karcinomu – tema o kojoj često ima puno pitanja – molimo vas pogledajte blogove po toj temi, uključujući informacije o kliničkim istraživanjima.

A ako ste vidjeli linkove na članke o istraživačima u Kanadi koji ‘liječe rak, a nitko to ne primjećuje’, to se odnosi na interesantan, ali trenutačno neprovjeren lijek pod nazivom DCA, o kome je pisano i ranije.

 

Mit broj 7: …a farmakomafija ga krije

Ruku pod ruku s idejom da postoji obilje ‘čudesnih lijekova’ je ideja da su vlade, farmaceutske industrije pa čak i zaklade i milosrdne organizacije u dosluhu da sakriju čudesne lijekove za karcinom jer zarađuju masne pare na postojećim preparatima.

O kojem se god ‘lijeku’ govori, logika je uglavnom ista: već je odavno dostupan, jeftin i ne može biti patentiran, što znači da ga medicinske strukture guše u cilju da napuni vlastite džepove. No, kako smo napisali ranije, zavjera ne postoji – ponekad to jednostavno ne funkcionira.

Nema nikakve sumnje da farmaceutska industrija ima dosta putra na glavi, s transparentnošću i kliničkim ispitivanjima pogotovo, i to treba istaknuti (Knjiga Bad Pharma (Loši lijekovi) Bena Goldacrea je dobar uvod u materiju). Regulatore i farmaceutske kompanije se prisiljava da osiguraju dostupnost efikasnih lijekova po pristojnim cijenama – no pritom se ne smije ispustiti iz vida da je razvoj i ispitivanje novih lijekova vrlo skupo i da kompanije trebaju povratiti uloženo.

Problemi s konvencionalnom medicinom nisu automatski dokaz da alternativni ‘lijekovi’ vrijede. Koristeći metaforu, samo zato što se automobili ponekad pokvare ne znači da su leteći ćilimi realna opcija..

Ideja da bi farmaceutske kompanije htjele spriječiti potencijalne lijekove jednostavno nema smisla, jer bi pronalazak visokoefikasne terapije značio vrtoglave prihode od prodaje.

Argument da se tretman ne bi mogao patentirati ne drži vodu. Farmaceutske kompanije nisu glupe, one bi brzo uskočile u obećavajući vlak efikasne terapije. Uvijek postoje načini prepakiranja i patentiranja molekula, što bi im dalo povrat investicije koji je potreban da ih razviju i testiraju u kliničkim ispitivanjima (trošak koji može biti i više milijuna) ukoliko se pokaže da je terapija efikasna.

Za naglasiti je da su zaklade kao što je Cancer Research UK te od vlada financirani istraživači potpuno slobodni da istražuju obećavajuće tretmane bez ikakvih motiva profitabilnosti. Teško je shvatiti zašto doktori javnog zdravstvenog servisa – koji često prepisuju generičke lijekove bez patenta –ne bi koristili jeftine tretmane ako su se pokazali efikasnima u kliničkim ispitivanjima.

Na primjer, Cancer Research UK financira veliko ispitivanje aspirina – lijeka prvi put proizvedenog 1897., danas jednog od najkorištenijih lijekova bez patentne zaštite. Ispituje se može li prevenirati karcinom mokraćnog mjehura kod ljudi s visokim rizikom, ublažiti nuspojave kemoterapije, pa čak i spriječiti povratak karcinoma i poboljšati preživljavanje.

I za kraj, sjetimo se da smo svi samo ljudi– i političari i menadžeri Big Pharme – i da od karcinoma može oboljeti bilo tko. Ljudi u farmaceutskim kompanijama, vladama, medicinskim zakladama i širem ‘medicinskom establišmentu’ – svi oni mogu i stvarno obolijevaju, a također i umiru od karcinoma.

I u Cancer Research UK su vidjeli svoje bližnje i svoje kolege kako se bore s rakom. Mnogi su preživjeli, a mnogi i nisu. Implicirati da su, kolektivno i pojedinačno, sakrili ‘lijek’ je ne samo apsurdno, to je uvredljivo za globalnu zajednicu požrtvovnih znanstvenika, za sve zaposlene i za sve one koji podržavaju organizacije koje istražuju karcinom, kao što je Cancer Research UK, a na kraju, to je joši najviše uvredljivo za oboljele od karcinoma i njihove familije.

 

Mit broj 8: Lijekovi za rak ubiju više ljudi no što ih izliječe

Treba biti jasno da terapija za karcinom – bila to kemoterapija, radioterapija ili kirurgija – nije šetnja po parku. Nuspojave mogu biti ozbiljne. Na kraju krajeva, sve terapije koje su napravljene da ubiju stanice karcinoma imaj utjecaja i na zdrave stanice.

A ponekad, na žalost, terapija jednostavno ne pomaže. Zna se da je vrlo teško liječiti uznapredovali rak koji se proširio po cijelome tijelu. U takvim slučajevima terapija može poboljšati kvalitetu i duljinu života, ali ne može izliječiti pacijenta.

Kirurgija je i dalje najefikasnija terapija za rak, pod uvjetom da je dijagnosticiran dovoljno rano. Radioterapija pomaže u izlječenju više ljudi nego lijekovi. Pa ipak, kemoterapija i drugi lijekovi igraju veliku ulogu u terapiji – u nekim slučajevima pomažu u izlječenju, u drugima pomažu u produženju života.

Internetske tvrdnje o “samo tropostotnoj efikasnosti ” kemoterapija dovode u zabludu i jako su zastarjele. Više o tome može se pročitati u ova dva posta (1, 2) na Science Based Medicine blogu.

U ovom postu odgovora se na zabrinutosti da kemoterapija možda “potiče karcinome”.

Za istaknuti je da lijekovi djeluju u sve većem broju slučajeva. Na primjer, danas je više od 96% muškaraca izliječeno od raka testisa, dok je to 1970-ih bilo manje od 70%, djelomično zahvaljujući lijeku cisplatin, u čijem je razvoju sudjelovao i Cancer Research UK. Tri četvrtine djece s karcinomom se danas izliječi, dok je to kasnih šezdesetih bilo oko jedne četvrtine – većinom su danas živi direktno zahvaljujući kemoterapiji.

Znamo da je dug put do efikasne, nježnije terapije za sve tipove karcinoma. Zato i jest važno da su doktori, pacijenti i njihove familije realistični i iskreni o najboljim opcijama fa terapiju, pogotovo kod uznapredovalog karcinoma.

U nekim je slučajevima bolja odluka palijativna skrb (redukcija simptoma i bolova) nego pokušavati izliječiti bolest. Kod terapije karcinoma uvijek će glavno pitanje biti balansiranje između kvalitete i trajanja života, a u tome je najbitnija odluka samoga pacijenta.

 

Mit broj 9: Nema napretka u borbi protiv karcinoma

Jednostavno govoreći, ovo nije istina. U Ujedinjenom kraljevstvu, zahvaljujući napretku u istraživanjima, stope preživljavanja su se udvostručile u proteklih 40 godina, a stopa smrtnosti je pala za 10% samo u protekloj deceniji. U stvari, polovica pacijenata preživljava najmanje deset godina.

Ovaj članak profesora Petera Johnsona, naglašava najvažnije činjenice. Po definiciji, brojke se odnose na ljude koji su bili pod terapijom prije najmanje 10 godina. Vrlo je vjerojatno da će ljudi kojima je bolest dijagnosticirana i koji su liječeni danas imati još bolje prognoze.

Da biste se uvjerili kako se slika promijenila, pripremite si šalicu kave ili čaja i pogledajte ovaj polusatni dokumentarni film – The Enemy Within: 50 years of fighting cancer. Od pionirskih dana kemoterapije ’50. i ’60. do modernih ‘pametnih’ lijekova i radioterapije visoke preciznosti, film objašnjava koliko smo daleko dogurali.

Puno je toga još za napraviti. Kod nekih je karcinoma napredak mnogo sporiji– na primjer, kod raka pluća, mozga, pankreasa ili jednjaka. A kad čovjek izgubi voljenu osobu zbog raka često ima osjećaj da nema nikakvog napretka.

Predanim radom na istraživanjima karcinom bi mogao postati bolest zbog koje nitko ne bi trebao prerano izgubiti život.

 

Mit broj 10: Morski psi ne obolijevaju od raka

O, da, obolijevaju. Ovaj odličan članak obrađuje do u detalje zašto je ovaj mit o karcinomima i morskim psima toliko uporan.

 

Tekst preveo i dopunio: Bepo B.

 

Korisni linkovi

CancerHelp UK – Alternative and complementary therapies

NHS Behind The Headlines

US National Cancer Institute – Alternative and complementary therapies

Memorial Sloan Kettering Cancer Centre – Herbs, botanicals and other products

American Cancer Society – Complementary and alternative therapies

Science-based Medicine blog

Wikipedia: list of ineffective cancer treatments

Quackwatch – a special message to cancer patients

ASCO Answers – Myths and Facts about Cancer (pdf)

Podelite ovo:

Muad'Dib

Ratnik nauke.

You May Also Like